AUTOR: Rajko Raonić
DOI: 10.46793/GP.1501.61R
SAŽETAK:
Od kada se pojavila potreba za čovekovim radom na planeti zemlji ljudi su pribegavali tome da svoj radni odnos jasno definišu, a sve sa jednim ciljem da na određenom poslu-radnom zadatku budu sigurni i da na taj način obezbede kako svoju, tako i egzistenciju svoje porodice. Da bi u toj želji uspeli, pribegavali su raznim metodama kako bi svedočili lojalnost poslodavcu. Evolucijom radnog prava i samog radnog odnosa jedan od najpodesnijih metoda vezivanja radnika-zaposlenog jeste svakako ugovor o radu, koji svoju punu ekspanziju dobija početkom HHI vijeka. U današnjem sistemu radnih odnosa, ugovor o radu je postao mjera i simbol individualnog uspeha. Najčešće predviđene forme ugovora o radu su ugovori kojima se predviđa mogućnost zaključavanja istog u formi na „određeno vrijeme“ i „neodređeno vrijeme“. Ugovor o radu u formi na „određeno vrijeme“ jeste jedan od najčešće zaključivanih ugovora o radu i isti je oročenog, vremenski ugovorenog karaktera, dok ugovor o radu predviđen u formi na „neodređeno vrijeme“ nije vremenski ograničen i isti se može jedino raskinuti-prestati ukoliko postoji saglasnost obje strane. Kako se uspeh i razvoj državne ekonomije i razvijenosti ogleda u što manjoj nezaposlenosti, svaka država teži ka tome da ta cifra tj. procenti budu što manji, a kako su ugovori o radu u direktnoj vezi sa zaposlenošću, to je zapravo jedan od ključnih razloga aktuelnosti ove teme po mišljenju autora. U radu autor će analizirati i definisati neke od uslova i instituta koji prethode „transformaciji“, kao i institut „transformacije” ugovora o radu i približiti pod kojim uslovima se isti aktivira u Crnoj Gori.
KLJUČNE REČI:
radni odnos, ugovor o radu, ugovor na određeno vreme, ugovor na neodređeno vreme, transformacija ugovora o radu.