Uzdanica XXI I (2024) (str. 105-111)
AUTOR(I) / AUTHOR(S): Milorad R. Durutović
DOI: 10.46793/Uzdanica21.1.105D
SAŽETAK / ABSTRACT:
U radu preispitujemo stav dosadašnje kritike da proza Vesne Kapor, pogotovo roman Nebo, tako duboko, izrasta na modernističkoj tradiciji. Iako Kapor koristi tehnike karakteristične za (post)modernističku naraciju, kakve su miješanje žanrova, intertekstualnost, fragmentacija, dokumentarnost, te narativna terapija, u pogledu idejno-filozofskog tretmana, roman Nebo, tako duboko jeste povratak na predmodernističko povjerenje u metafizičku sliku svijeta. Tako i tema traumatičnog gubitka djeteta u ovom romanu jeste profilisana kroz metafizički modus, dok sveprisutni motiv priče i pričanja dobija transcendentni značaj.
KLJUČNE REČI / KEYWORDS:
roman-rekvijem, tužbalica, transcendencija, metafizika, trauma, narativna terapija.
LITERATURA / REFERENCES:
IZVORI
- Vesna Kapor (2021): Nebo, takoduboko:Pisma za Taru, Beograd: Srpska književna zadruga.
- Midrag Pavlović (1952): 87 pesama, Beograd: Novo pokolenje.
- Miodrag Pavlović (1999): Svečanost na platou, Beograd: Prosveta.
LITERATURA
- Bahtin (1989): M. Bahtin, O romanu, Beograd: Nolit.
- Gvozdenović (2021): A. Gvozdenović, „Nema rekvijema, dok se sećamoˮ, (Predgovor), u: Vesna Kapor, Nebo, tako duboko, Beograd: Srpska književna zadruga, IX‒XXIV.
- Šijaković (2013): B. Šijaković, Prisutnost transcendencije, Beograd: Službeni glasnik / PBF.