VIDOVDANSKI USTAV – SIMBOL (NE)JEDINSTVA PRVE JUGOSLOVENSKE DRŽAVE

100 godina od Vidovdanskog Ustava (2021), str. 107-130

AUTOR(I): Jelena Vučković

Download Full Pdf 

DOI: 10.46793/zbVU21.107V

SAŽETAK:

U radu autor na primeru Vidovdanskog ustava analizira jedno od osnovnih polazišta teorije ustavnog prava po kome ustav kao najviši formalni pravni akt istovremeno predstavlja i simbol jedinstva i životne snage jedne države, oznaku njenog identiteta i faktor društvene integracije. Ukoliko uspe da konstituiše pravni i društveno-politički poredak, ustav ima svoju budućnost. Sa aspekta ovakvog teorijskog definisanja, Vidovdanski ustav samo je delimično ispunio svoju funkciju. Nastao tri godine nakon ujedinjenja u zajedničku državu naroda istog etničkog, ali posve različitog kulturnog, verskog, ekonomskog i istorijskog porekla, više je postao simbol, a manje faktička i pravna realnost.

U radu će biti analizirane društveno-političke okolnosti koje su dovele do njegovog donošenja i usvajanja kao i razlozi koji su otvorili pitanje njegove promene upravo od trenutka kada je donet i stupio na snagu. Ukoliko znamo da su za kvalitet jednog ustava presudni njegova unutrašnja svojstva, njegova sadržina, okolnosti pod kojima je donet, način na koji je donet, namere i ciljevi ustavotvorca, jasno je da Vidovdanski ustav, osim što je postao formalno-pravni simbol ujedinjenja, nije mogao da zadovolji suprotstavljene težnje srpskog i hrvatskog, pa i slovenačkog političkog establišmenta, intelektualne elite, ali i samog stanovništva. Srpski politički kurs ujedinjenja podrazumevao je unitarno uređenje,  monarhijski oblik vladavine na čelu sa dinastijom Karađorđević i državu koja će u svojim granicama imati sve pripadnike srpskog naroda. Hrvatska politička elita je novu državu videla kao prelazno rešenje na putu ka osamostaljenju i ostvarenju viševekovnog sna o samostalnoj hrvatskoj državi, na temelju  ideologije istorijskog i državnog prava. Slovenci ideju ujedinjenja doživljavaju   prevashodno kao zaštitu od germanizacije kojoj su u okviru Austro-Ugarske monarhije neprekidno bili izloženi. Tako će  razlike u pristupu ideji ujedinjenja postati klica sukoba u budućoj zajedničkoj državi. Antagonizme i međusobno suprotstavljene stavove Vidovdanski ustav nije mogao da razreši, već ih je dodatno produbio. Ipak, njegova važnost ogleda se u tome  što pokazuje da je pravo nemoćno pred društveno-političkom realnošću ukoliko primarno ne predstavlja njen okvir i da je ova teza aktuelna vek ranije, podjednako aktuelna i danas.

KLJUČNE REČI:

ustav, funkcije ustava, državno uređenje, Vidovdanski ustav, političke stranke

LITERATURA: