AUTOR(I): Miroslav Đorđević
DOI: 10.46793/zbVU21.027DJ
SAŽETAK:
Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine imao je za svoj cilj, kao i svaki ustavni tekst, da konstitucionalizuje uređenje nove države, nastale po završetku Prvog svetskog rata, njenu organizaciju vlasti, ljudska i manjinska prava i slobode itd; ali i da utemelji novu naciju – „troimeni narod“, tj. „troplemeni narod“, odnosno – jugoslovenstvo, kao nosioca identiteta nove države. KSHS je trebalo da pomiri ne samo po istoriji, mentalitetu i jeziku umnogome različite narode, već i narode koji su međusobno krvavo ratovali do svega par godina pre donošenja Vidovdanskog ustava. Konstitucionalizacijom unitarne države u kojoj je zvaničan jezik „srpsko-hrvatsko-slovenački“ (koji kao takav prosto ne postoji), prenebregnuti su jasni signali da suštinski legitimitet za jednu takvu državu i Ustav u delu zemlje ne postoje. Analizom političkog delovanja partija, njihovih programa i na izborima postignutih rezultata na zapadnim teritorijama buduće KSHS (pogotovo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji – tada pod Austrougarskom) primećuje se delom i izrazit antisrpski i posebno antijugoslovenski narativ još od sredine XIX veka i delovanja pojedinaca poput Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, kasnije Iva Pilara i drugih. Jasno je takođe da će takvi stavovi, zastupljeni u daleko većoj meri, da bi se mogli prosto prevazići, predstavljati preteško breme za novu državu i Vidovdanski ustav, posredno dovesti do njegovog neslavnog kraja, zavođenja diktature, ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića i konačno raspada države i nezapamćenih zločina u NDH. Na izvestan način je tako Vidovdanski ustav, usled manjkavosti u svom legitimitetu, trasirao put do pakla – popločan dobrim namerama.
KLJUČNE REČI:
KSHS, Vidovdanski ustav, legitimitet, jugoslovenstvo, hrvatski nacionalizam, hrvatski Sabor, XIX vek.