Načelna razmatranja o uslugama (2018) str. 193-204
AUTOR(I): Bojan Urdarević
DOI: 10.46793/XXIv-9.193U
SAŽETAK:
Privatne agencije za zapošljavanje predstavljaju jedan od izraza prilagođavanja radnog zakonodavstva novim uslovima rada. Ovakvom trendu prethodila je liberalizacija i ukidanje prethodnih restrikcija u vezi sa privatnim pružaocima usluga zapošljavanja u brojnim zemljama, otpočeta 90-godina prošlog veka, te krunisana donošenjem Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 181 o privatnim agencijama za zapošljavanje. Ova Konvencija doneta je zbog neophodnosti unapređenja fleksibilnosti na tržištu rada i definisanju uslova za rad privatnih agencija za zapošljavanje, a u cilju unapređenja tržišta rada i potrebe za daljom zaštitom radnika. Pored pomenute konvencije, značajna je i Direktiva EU br. 2008/104/EC o privremenom radu preko Agencija.
U Republici Srbiji, rad privatnih agencija za ustupanje zaposlenih, takozvani „lizing radnika“ postoji već duži niz godina, i do sada nije bio regulisan zakonom, što je dovelo do velikog broja zloupotreba i kršenja osnovnih prava povodom rada. Nakon mnogo odlaganja i raznih verzija zakonskih tekstova, konačno je koncipiran nacrt Zakona o agencijskom zapošljavanju koji bi trebalo da popuni jednu od najvećih pravnih praznina koje trenutno postoje u radnom pravu u Republici Srbiji.
U daljem tekstu osvrnućemo se na pojedina, po mišljenju autora, najznačajnija rešenja koja su predstavljena u Nacrtu zakona o agencijskom zapošljavanju koji je prošao javnu raspravu i nalazi se u skupštinskoj proceduri.
KLJUČNE REČI:
privatne agencije za zapošljavanje, kolektivna prava, ustupanje, Nacrt zakona o agencijskom zapošljavanju.