XXI vek – vek usluga i uslužnog prava (2020), str. 353-369
AUTOR(I): Aleksandra Pavićević
DOI: 10.46793/XXIv-11.353P
SAŽETAK:
U radu se razmatraju pojedina doktrinarno sporna pitanja u vezi sa obavezom lekara da obavesti pacijenta u cilju pribavljanja njegovog punovažnog pristanka na preduzimanje medicinski indikovanog zahvata. Predmet analize u radu je regulativa ovog instituta u domaćem pravu (prevashodno u Zakonu o pravima pacijenata, ZPP), a predmet komparativne analize su pojedina evropska i anglosaksonska rešenja, u cilju formulisanja predloga što adekvatnijeg određenja za domaću regulativu de lege ferenda. Autor u radu kritički analizira doktrinu „pristanka informisanog pacijenta“; zatim, opseg obaveze lekara da obavesti pacijenta; ograničenja pravila o obaveznom informisanju pacijenta, a naročito, tzv. „terapijsku privilegiju“. Autor ocenjuje rešenje važećeg ZPP-a kao sveobuhvatnije od prethodnog i usklađenije sa evropskim standardima, kojim je konačno priznata prevaga prava samoodređenja pacijenta u odnosu na princip očuvanja pacijentove dobrobiti. U radu su kritički razmatrani i uslovi za zasnivanje građanskopravne odgovornosti lekara za štetu pričinjenu pacijentu uskraćivanjem obaveštenja, a time i povredom njegovog ličnog prava samoodređenja.
KLJUČNE REČI:
obaveza lekara da obavesti pacijenta; pravo pacijenta na samoodređenje; pristanak informisanog pacijenta; građanskopravna odgovornost lekara za štetu